KAD VAS KAMEN U CIPELI ŽULJA

Danas većina ljudi misli da je kirurgija čudo medicine. Na estetsku kirurgiju se gleda u najmanju ruku kao na umjetničko remek djelo. Ma nije to čudo medicine ni blizu psihijatriji. Vjerujte mi na riječ, bila i vidjela… ma što vidjela – doživjela!
Kada dođu na psihijatrijski prijem pacijenti su opsjednuti nečim što im dobro ne stoji I sa čime se teško nose kao i na estetskoj kirurgiji. Doduše, nažalost, i tamo i ovamo ima nepopravljivih priča.

Taj dan mislim da je padala kiša… ili je padala dan ranije? U stvari, dan prije je padala jako, a taj dan onako, hoće-neće.
Dan prije, kao i svaka žene kada želi nešto promijeniti u svom životu i ja sam imala tu potrebu… pogledala sam se u ogledalo – kosa, svježe ofarbana. Da mijenjam boju? Ne, nije to. Prošetam se nekoliko puta kroz sve prostorije u kući. U kupatilu gdje se do jučer čekalo na red, nema nikoga. Babina soba prazna, pretvorila se u skladište. Ni miris duhana se više nije osjetio, nema je već dva mjeseca. Prođem kroz spavaću sobu u kojoj se krevet sprema samo kada se posteljina mijenja, zapnem za mačka koji me prati u stopu. Na hodniku me dočeka i pas pa i on za mnom. Primjetim par kaljeva u kojima se cvijeće osušilo. Sjetim se kako me sestra, kad dođe u goste, uvijek sprda da mi je hodnik kao šuma Striborova i da što mi treba sva ta džungla u kući kada je imam u dvorištu, bašti i voćnjaku. To sjećanje mi je izmamilo smiješak. Zavirim kod cura u sobu – nikoga. Produžim u kuhinju i dnevnu gdje isto nije bilo nikoga ali je bio nered kao da nas je dvadeset. E, to je to! Kiša pada, vani se ne može ništa pametno raditi. Napravit ću veliko spremanje! Izvukla sam tepih van na kišu, poskidala zavjese i sve po redu….
Do večeri tepih je visio opran i ocijeđen ispod krova a po kući je sve bilo na svome mjestu, svježe ispolirano. Ostale su još zavjese za opeglati i okačiti na oribane garnišne. A onda me puknulo…

Kako rekoh, bilo je oblačno, sjedila sam u psihijatrijskoj ordinaciji i razmišljala o zavjesama koje su ostale neopeglane.
Nakon obavljenog pregleda, primljena sam na odjel psihijatrije, naravno kao pacijent.  Ma ne zbog neopeglanih zavjesa, ni zbog kuće koju sam uredila pa u bijesu uneredila, nego zato što mi je tamo u tom trenutku bilo mjesto.
Baš ta spoznaja da mi je tamo mjesto me jako rastužila i neutješno sam plakala.
Vjerojatno bih plakala i do danas da nije onih malih, zelenih, čarobnih tabletica. Ljubazna medicinska sestra vam, po nalogu doktora, da par tih šarenih i onda polako nestaje onog tereta krivnje i žalosti što ste tu. Prva dva dana ste izgubljeni i zbunjeni. Svima se mičete s puta jer mislite da su svi pacijenti ludi, a vi jedini tu ne pripadate. Medicinskom osoblju se obraćate s najvećom pažnjom da bi oni stvarno vidjeli da ste dobro. Treći dan vas već skinu s trećine tabletica od prvog dana i onda počinjete razmišljati i zapažati sve oko sebe. Tog dana vam nakon dugih razgovora s više liječnika postave dijagnozu pa vam kažu da to i nije ništa strašno. Tog trećeg dana kada saberete u glavi kako, zašto, zbog čega, od kada…. odete do svog psihijatra i pričate, pričate dugo i široko i ono što ne biste rekli ni najboljoj prijateljici, tako dugo pričate dok ne počnete ponavljati. Kad slušatelj sve to nekako pohvata onda on postavlja pitanja, a vi kao štreberi na svako znate odgovor. E onda sami svoje odgovore preslažete i imate dijagnozu koja se ne piše na latinskom, ali uz onu na latinskom vi ste spremni za oporavak.
Sad već naoružani dijagnozama ste jači i pametniji pa se usudite komunicirati sa cimerima ne samo iz sobe nego i sa cijelog odjela.
Kad upoznate sve te divne ljude bude vam žao što ste propustili ona prva tri dana druženja, ali srećom ostalo je još nešto vremena, nekome manje, a nekome više za druženja.
Ljudi se tamo nekako grupiraju po dijagnozama, ali ne isključivo jer i dijagnoze su kao horoskop – ako se ne nađete u znaku, tu je podznak.
Obično se najbolje kliknete s onima koji vam na prvu budu nekako najsumnjiviji… tako je bilo i u našoj grupi.
Profesor fizike – alkoholičar, učiteljica – depresija, astrologinja – depresija s tri broja, policajac – šizofrenija, trgovkinja – manična depresija, tajnica – posporodiljna depresija, u 14 mjeseci već 3 puta na liječenju, studentica ekonomije – ptsp….
To je skupina ljudi od 29 do 54 godine – svi zdravi, ali sa zajedničkom osobinom da su emotivni, osjetljivi na svačije patnje, nesebični i svi imaju neki svoj kamen u cipeli koji ih žulja dok ne prokrvare. Svatko svoj kamen čuva i trpi iz samo njemu poznatih razloga, dođe ovdje da zaliječi svoj žulj i ide dalje u istim cipelama, s istim kamenom.
S tim ljudima sam provela, ako oduzmem ona tri prva dana, devet prelijepih dana druženja. S njima sam bila svoja, bez skrivanja onog slabog u sebi što me tišti. Nisu me tješili i savjetovali nego su razumjeli. Igrali smo karte, šah, šetali, trčali, razmjenjivali knjige i romane, častili se kavama, cigaretama i u večernjim satima radili žurke.
Imali smo prostoriju za pušače što je samo na psihijatriji dopušteno. Tamo smo se okupljali uz blagoslov sestara i na mobilnim uređajima puštali pjesme po željama.
Igrali smo se radio postaja, džuboksa, pjevali smo kao kafanski hor dok nas doktori nisu opomenuli da se ponašamo sukladno pravilima bolnice na što smo se uvijek veselo smijali i odgovarali da smo na psihijatriji.
Psihijatrija nam je dala slobodu da na njoj budemo ono što jesmo, da iako smo 218 visoki, 186 teški i inspektor smo krim policije, budemo dijete. Dijete koje nije zlo, koje voli,  koje plače i pati, a večeras se samo zabavlja jer nema pametnija posla.

Ljudi s kamenom u cipeli ima puno oko nas… i onih koji su zaliječivali svoje žuljeve i onih koji ih još nisu ni svjesni.

Imate li kamen u cipeli izbacite ga! Ako to ne možete, nemojte se bojati otići na psihijatriju – što prije to bolje, popravit će vas…. ako ne doktori, onda oni kojima je teže. Izaći ćete veseliji, sretniji, pametniji i hrabriji, a to ne možete nigdje kupiti.

Ovaj unos je objavljen u Almin blog, arhiva. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na KAD VAS KAMEN U CIPELI ŽULJA

  1. Lorena SEG Šijana napisao:

    Draga Alma, ti si prava Kraljica! Nemam što dodati na ovaj tvoj predivan tekst, jer si sve rekla. Ništa u životu nije slučajno i zaiste se SVE događa za naše najviše dobro. Tako se tebi dogodila psihijatrija i tako si se TI dogodila nama koji te poznamo. Učimo od tebe i mislim da govorim u ime svih pulskih SEGovaca kada kažem da te volimo i da ti se divimo. Jedva čekam da nam dođeš u Šijanu i da te zagrlim!
    Lorena

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s