SEOSKI SABOR

traktorNajviše seljaka možete sresti na ragistraciji traktora. Kod nas u selu registracija traje dva do tri dana. Tada dođe svita s tehničkog pregleda… sve osiguravajuće kuće dobiju stolove sa stolcima i na seoskoj tržnici obavlja se tehnički pregled.
Ta dva dana u selu budu parkirane kolone traktora s prikolicama. Još za mraka neki porane da budu prvi. U toj masi traktora i traktorista bude seljaka od 18 do 80 godina i… ja. Volim doći na tu paradu koja traje ujutro od mraka pa do 16 sati popodne. Svejedno mi je kada ću doći na red jer taj dan ostavim slobodnim kako bih mogla čuti i vidjeti razliku između onoga nekad i ovog danas.

Bude tamo niskih, zgurenih dedica u pršnjacima sa šeširićima okićenim nekim percem, u malim, svježe pofarbanim traktorima, a bude i gizdavih momaka u Adidas patikama s traktorčinama koji imaju takvu opremu da seljak tu nema što ni tražit osim pritusnuti dugme i slušati dobru glazbu ili gledati utakmicu. E, ispred takvog traktora stoji baja i priča o svom svemirskom brodu koji ore. Kaže da može izmjeriti svoju njivu i poslikati je pa traktor sam ore, okreće, drži dubinu i pravac… ima sic koji je toliko udoban da vas ne može kičma zaboljeti a kabina je komforna da i društvo unutra može stati. Ima i klimu pa još svašta nešto kao mjerač vlage žita, pa nešto što točno zna koliko ste ovršili da ni ne morate na vagu. Ti su vam momci jako pametni jer oni znaju sve te potrebne podatke unijeti u male kompjutore i onda traktor sve odradi. Doduše, iako su glavne face i svi im se dive, uvijek su nervozni i forsiraju pomicanje traktora u koloni. A što će dečki, žuri im se… nije njima lako, imaju oni na stotine hektara… treba to odraditi pa na naukovanje o novoj opremi jer bez nje ne mogu.

Kada se njima nadivim onako lijepim, zgodnim i pametnim, odšetam do starih seljaka. Oni uvijek pričaju kako je bilo nekada kad su oni bili gazde. Tada je, po njihovoj priči, seljak bio gazda. Nije tada seljak morao ići na naukovanje. Točno je znao koliko mora imati stoke da bi nađubrio toliko zemlje. Znao je plodored jer je djed tamo neke godine prvo posijao kukuruz i tako je u čast djedu on svaku četvrtu godinu na istom mjestu sijao kukuruz. Djed je bio dobar s komšijom koji je na među prvi posijao žito. I tako oni dan danas siju… vode računa i točno znaju kad, koje godine i što je sijao tko od komšija s lijeve i s desne strane. Sjećaju se oni koliko je traktora u selu bilo. Sjećaju se oraha po njivama na koje su kačili jauzinu da im je lisica ne odnese i pod kojima su odmarali u kopnji. Sjećaju se i kopačica u šlinganim suknjama, bez grudnjaka i gaća. Kažu da tada seljanke nisu nosile gaće. Cijeli dan se kopalo, a njive su široke i dugačke bile. Vrućine kad izmore voda se pila… a priroda je takva da se negdje i odliti mora. Koliko bi gazda gubio kada bi kopačica odlazila da se skloni? A i iza čega da se skloni? Ovako bi samo malo suknju zadigla, olakšala se te nogom zaprašila trag.

Kažu da su jednom godišnje imali seoski sabor. Bio je to veliki i važan događaj i svi su na njega išli. Tamo se raspravljalo o svemu i svačemu i poštovalo se što se dogovorilo. Otkupi, zakupi, utovari, cijene i sve što je jednom seljaku trebalo da dozna i kaže, tamo je to mogao. Nitko nije smio reći nešto umjesto njih ili ne daj Bože ušutkati ih. Bilo je i tada mućki, nije da nije bilo, ali se znalo za što i po kojoj cijeni. Tada je seljak požeo žito sa 20 jutara i za te novce kupio kola.

A sajmovi što su tada bili! Svaki mjesec u drugom selu… čak se u Bačku odlazilo kupiti pijetla da se promijeni krv kod mladih koka. A poslije sajma derneci na kojima su tamburaši znali i lanac sa krave odnijeti.
Baje su bili ti, sada pogureni, starci bez kompjuteriziranih traktora, kartica i telefona. Jedina briga im je bila, kada se sa sajma vraćaju drugi dan mamurni i praznih džepova, peče li žena krofne. Nakon sajma, pekle su se krofne u velikim šerpama na vrućoj masti. Na sokaku je uvijek bilo djece koja su im znala odgovoriti što majka radi prije nego bi uopće ušli u avliju… nije im trebalo telefona.

Pade mi na pamet priupitati te mudre glave što bi oni danas na seoskom saboru (Ministarstvo poljoprivrede) rekli ili pitali?
Kažu da ne bi tamo ni išli jer tamo ne znaju ništa o njihovoj njivi.
I kad malo bolje razmislim imaju ljudi pravo.
Naše Ministarstvo poljoprivrede nema nikakve veze sa našim seljakom. Oni se trebaju baviti tamo nekim učenim proizvođačima koji imaju proizvodnju, potrošnju, prodaju i sve što treba kako bi bili u sustavu neke valjane države. Takvim proizvođačima trebaju znanstvenici, ekonomi, tehnolozi, inspektori ovi i oni i cijeli ministarski aparat. Ministarstvo treba da postoji zbog svih tih brojki i projekata.

A što će našem seljaku sve to kad on zna gdje je njemu djed posijao kukuruz.

 

 

Ovaj unos je objavljen u arhiva. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s